MAJSTOR BASKETA

BORČEVO

Prvi košarkaški teren pored Sokolane u Čačku pripremljen 1945. bio je zapravo samo utabana neravna zemljana površina sa drvenim konstrukcijama za table i koševe. „Borac ” je zvanične utakmice najpre igrao na zemljanim terenima kod Zapadne Morave u blizini fudbalskih terena, ali to je bilo samo privremeno rešenje, jer su se zatim ponovo premestili na prostor kod Sokolane.

Pravo košarkaško igralište počelo je da se gradi kod Sokolane 1948. godine. Imalo je podlogu od šljake i zidanu konstrukciju za koševe, da bi 1949. postavljene tribine i električno osvetljenje. Bio je to zapravo prvi pravi košarkaški stadion u gradu koji je mogao da primi 1.500 gledalaca. Stadion je povremeno bio „dupke pun”, a Čačak je već tada počeo da stvara imidž „grada košarke”.

Međutim , prvi urbanistički plan Čačka iz 1953. predviđao je podizanje stambene zgrade na prostoru košarkaškog stadiona „Borca” pored Sokolane, koji je ubrzo i srušen, tako da je klub zvanične utakmice igrao na igralištu gradskog rivala „Železničara”.

Tako je za „Borac” je u to vreme pitanje igrališta postalo prioritetno. Gradske vlasti su 1954. donele odluku da na crkvenom zemljištu između bedema i Zapadne Morave započnu gradnju novog košarkaškog stadiona, iako je mnogima sredinom pedesetih godina XX veka izgledalo da je to velika investicija za varoš.

Urbanistički plan je uradio Isidor Janjić, građevinski projekat Dušan Milenković, a prvi radovi započeli su aprila 1954. uz dobrovoljni fizički rad samih košarkaša. Tako je Čačak već u radnoj fazi razvoja košarke u svom gradu obezbedio prostor za sportske spektakle, ali za čiji završetak su bile potrebne godine.

Radovi su sporo odmicali, a delimični završetak betonskog stadiona 1956. označio je veliku promenu u organizaciji košarkaških utakmica u Čačku. Mečevi su počeli da se održavaju u posebnom i autentičnom okruženju koji je stvarao intenzivna emotivna stanja, čime je igralište dobilo „svete kvalitete”.

Stadioni za koje se vezuju snažne emocije (pevanje, vika, baklje, mirisi, toplina) i sećanje na pobede i poraze, obično postaju izvor dubokog lokalnog ponosa i središte povezanosti zajednice. Iako je betonski stadion pored Zapadne Morave bio tek u prvim fazama gradnje, ipak je privlačio omladinu u gradu. Međutim za nastavak radova nije bilo lako naći „slobodne pare”.

Početkom 1962. Košarkaški savez Jugoslavije odlučio je da se formira Druga jugoslovenska košarkaška liga u kojoj je na osnovu plasmama igrao i čačanski „Borac”. Uslov za opstanak u ligi bio je i završetak stadiona, jer su iznad koševa morali da se postave svetlosni obeleživači za dužinu napada, izgrade svlačionice sa kupatilima i tuševima, barijere za gledaoce. Sve je to nedostajalo Čačanima čiji se stadion „gradio” još od 1954. godine.

Košarka je šezdesetih godina u Jugoslaviji sve više dobijala oblik kao u razvijenim zemljama sveta. Tako je već posle završene sezone u 1966. godini odlučeno da se i sledeće takmičenje 1967. organizuje na otvorenim stadionima, ali da se posle toga utakmice moraju igrati u zatvorenim halama, već od sezone 1967/68, čime je košarka postala „zimski” sport.

Bila je to veoma hrabra odluka, jer manji gradovi nisu imali zatvorene stadione, niti je to bilo lako postići i u većim naseljima. Košarka je i početkom 1967. bila „mali sport”, bez popularnosti i takmičarsko-rezultatskih uspeha u mnogim urbanim centrima.

Za Čačak i „Borac” bila je to veoma nepovoljna odluka, jer su do završetka pokrivanja hale morali da kao domaćini igraju čak u Zrenjaninu. Pravila KSJ bila su jasna, igranje u Prvoj ligi podrazumevalo je pokriveni stadion, što nije imalo posledice samo po takmičarski rezultat, već i identitet varoši na Zapadnoj Moravi koja se sve više identifikovala sa košarkom.

Boris Kristančić (nekadašnji košarkaš) ponudio je Čačku da besplatno napravi projekat za prepokrivanje postojećeg stadiona, što je bila značajna pomoć.

Mnogo veći problem bilo je obezbeđivanje novca za materijal i radnike. Prema proceni,  samo za krovnu konstrukciju bilo je potrebno 600.000 dinara. Posao je na kraju dobila firma „Feromont”. Grad se nadao da će se svi radovi završiti do septembra 1968, kako bi „Borac” novo prvenstvo igrao kod kuće u novoj hali.

Ispostavilo se da KK „Borac” nije imao dovoljno novca, pa je pokrenuta inicijativa da poduhvat pomognu svi građani sa dobrovoljnim uplatama. Kako bi se javnost što bolje animirala, najavljeno je kako će se u zatvorenoj hali održavati i koncerti, a ne samo košarkaške utakmice. Svoj doprinos dali su i učenici Gimnazije dobrovoljnim radom.

Pokrivanje stadiona zaista nije bilo jeftino, a cena je na kraju iznosila 650.000 dinara, ali bez troškova uvođenja grejanja i elektro-instalacija. U pitanju su bile velike pare, jer su na „Saboru trubača” u Guči 1968. svi gosti potrošili oko 600.000 dinara, u vreme kada je prosečna mesečna plata u Jugoslaviji bila 862, a u Srbiji  825  dinara. Na kraju je novac „pronađen” i poslovi su počeli da odmiču.

Konačno za 19. januar 1969. (sticajem okolnosti na crkveni praznik Bogojavljenje) zakazana je prva utakmica u pokrivenom stadionu u Čačku. Bio je to meč „Borca” sa „Crvenom zvezdom”, tada vodećim timom u prvenstvu. Prva zvanična utakmica na pokrivenom stadionu bila je ogromni spektakl za Čačak u to vreme, iako je domaći tim izgubio meč. Međutim , stadion zapravo još nije bio završen, jer nije postavljen parket, pa se još uvek igralo na asfaltnoj podlozi.

Zato su posle završetka sezone nastavljeni radovi. Za završetak svih neophodnih poslova trebalo je naći 400.000 dinara. Prosečna mesečna plata u Jugoslaviji 1969. bila je 990, a u Srbiji 948 dinara. Tokom leta 1969. „Hala kraj Morave” dobila je parket, semafore i sve što je potrebno za regularne prvoligaške utakmice.

Konačno , 1. oktobra 1969. po drugi put je svečano otvorena „Hala kraj Morave”, ali ovoga puta kao solidna dvorana sa parketom i svom drugom opremom. Naravno, svi radovi ni tada nisu bili završeni, ali to gledaocima i nije bilo tako važno, jer su dobili mesto koje je u narednim decenijama ispunjavano snažnim navijačkim emocijama.