NISU VIŠE SA NAMA
Profesor Svetislav Maraković, hroničar čačanske košarke, javio nam se još jednim sjajnim prilogom. Ovo je priča o Aleksandru-Aci Stefanoviću, zvanom i znanom i kao Aca Puš, koji je ceo radni vek proveo u službi sporta i posebno košarke. U magičnoj igri pod obručima bio je igrač, trener, delegat, funkcioner, novinar i publicista.
Pored toga što je istovremeno radio nekoliko poslova, Aca Stefanović je poznat i po tome što ima dva nadimka. Neki Čačani ga oslovljavaju sa Puš (on tvrdi da je to skraćenica od imaginarne funkcije „predsednik Udruženja švalera“), a drugi sa Profesor (logično, s obzirom da je ceo radni vek proveo u čačanskoj gimnaziji). Retki ga dozivaju punim imenom.
Rođen je u Čačku poslednjeg dana oktobra 1931. Još dok je bio učenik umrla mu je majka Ruža, pa je o njemu i dvojici mlađe braće brinuo otac Radič, trgovac. On im je i usadio ljubav prema sportu. Četvororazrednu osnovnu školu i dva razreda gimnazije Aca je završio u Čačku, pa je (1949.) upisao Srednju fiskulturnu školu u Zemunu. Još kao učenik (od 1947.) počeo je da trenira košarku. Njegovim putem pošla su i braća Raško (kasnije bio košarkaški sudija i trener) i Bobo (skoro dve decenije bio je prvotimac Borca i njegov kapiten).
Kao gimnazijalac bio je učesnik 11. Svesokolskog sleta u Pragu (1948). Po odlasku iz Čačka prešao je u Partizan, pa u Crvenu zvezdu. U mlađim kategorijama večitih rivala zadržao se po godinu dana, a onda (1951), na poziv doktora Bola Denića, vraća se u matični klub. U Borcu ostaje do kraja igračke karijere. Sa Borcem dva puta ulazi u Prvu saveznu ligu (1952. i 1954), ali oba puta igrali su samo po jedno leto.
Ekipa Borca koja je prvi put igrala u Prvoj saveznoj ligi (1952): Mioljub Bole Denić, Tomislav Ristić, Zvonimir Đurić, Mićo Trifunović, Slavoljub Smiljanić, Milorad Miketa Đurić, Aleksandar Stefanović, Vladimir Bondarenko, Dobrivoje Azanjac, Dušan Jakovljević, Srećko Ikodinović i Radomir Stefanović (svi su završili fakultete)
Po završetku fiskulturne škole (1953) Aca Stefanović je raspoređen za nastavnika fiskulture u Tutinu, ali sticajem srećnih okolnosti tamo nije otišao, već je postao nastavnik u glasovitoj čačanskoj gimnaziji, gde je ostao sve do penzije (1953–1991). Tu je osnovao Sportsko društvo Gimnazijalac, koje je postizalo zapažene rezultate na školskim takmičenjima. Honorarno je predavao u čačanskim srednjim školama: Šumarskoj, Tehničkoj i Medicinskoj, ali i na Agronomskom i Tehničkom fakultetu i Pedagoškoj akademiji u Užicu. Zanimljivo je da su i u gimnaziji sva trojica braće radila zajedno. Uz nastavni rad i aktivno bavljenje košarkom i novinarstvom, stizao je da uči i usavršava se. Višu trenersku školu – odsek košarka završio je u Sarajevu (1967), gde i Fakultet za fizičku kulturu (1975). Pored toga, pohađao je seminare za učitelje plivanja i učitelje skijanja. Na hiljade Čačana naučio je da plivaju i skijaju. Kao priznanje za svoj prosvetiteljski rad dobio je zvanje pedagoškog savetnika za fizičko vaspitanje (1985).
Još kao aktivan igrač počeo je da se bavi trenerskim p
oslom. Trenirao je žensku ekipu, pionire i juniore Borca. Trener prvog tima Borca bio je punu deceniju (od 1960. do 1970.) uz jednu pauzu od 17 kola u sezoni 1967/68 (kada je tim predvodio Josip Sever). Od Borca je stvorio respektabilnog prvoligaša u zemlji koja je bila svetski prvak.
I treći ulazak Borca u Prvu saveznu ligu vezan je za njegovo ime, ali ovog puta kao trenera. Borac je 1965. bio pobednik kvalifikacija održanih u Ivangradu (kuriozitet predstavlja podatak da su na sva tri kvalifikaciona turnira – 1951, 1953. i 1965. rivali Borca bili košarkaši iz Berana), pa se od naredne godine takmičio u elitnoj diviziji. Naslednicima je ostavio potpuno definisan i uigran tim sa iskustvom igranja u našem najkvalitetnijem takmičenju. Nasledili su ga u to vreme poznati treneri Dragoljub Pljakić, Slobodan Mićović i Lazar Lečić, i niko od njih nije ostao na Borčevoj klupi duže od jednog prvenstva. Upravo je Aca selektirao čuvenu Borčevu petorku: Koprivica, Mišović, Purić, Katanić i Drobnjak, u kojoj su u nekim sezonama značajno mesto imali Đukić, Farčić, Živković i drugi. Rezultati njegovog trenerskog rada verifikovani su kada ga je Ranko Žeravica (1962) uzeo za pomoćnika selektora juniorske reprezentacije Jugoslavije. Posle Borca, bio je savetnik u kruševačkom Napretku i trener Dragačeva iz Guče.
NEMA PUŠTANJA!
Aca se živo seća jedne utakmice protiv Olimpije:
Igrali smo protiv Ljubljančana na Želovom igralištu. Čuvao me je reprezentativac Boris Kristančić. Skupih hrabrost i upitah ga da me pusti da dam neki koš, jer nam je pobeda neophodna kako bismo izborili opstanak u ligi. – Ni slučajno. Putovali smo deset sati na drvenim klupama od Beograda do Čačka. Ne trebate nam vi u ligi – odgovori poznati as. Sentimentalnosti nije bilo, pa smo ispali iz Prve lige.
Photo: Privatna arhiva